Povodom Sveeuropskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima u XX. stoljeću u Europi i činjenice da su Hrvatska i hrvatski narod bili veličinom i tragičnošću na samom europskom vrhu, gradonačelnik Grada Zagreba gosp. Milan Bandić, predsjedništvo i članovi Hrvatskog žrtvoslovnog društva, i vjernici prisustvovali su svetoj misi za sve poginule i stradale i za pok. don Petra Šimića, koji je toliko pridonio da sjećanje i zahvalnost žrtvama ostanu vječno s nama.

Ponedjeljak, 23. kolovoza 2010., u 19 sati
Crkvu Sveta Mati Slobode (Jarun), u Zagrebu







Fotografije:
Arhiva HŽD - Đurđa Cecelja Čelić

Osnovnu školu je završio u Drinovcima, a zatim nastavio niže razrede gimnazije u Ljubuškom i Sovićima, gdje je 1951. godine završio malu maturu. Od 1951. do 1954. godine pohađao je Željezničku industrijsku školu u Zagrebu te nakon položenog završnog ispita stekao svjedodžbu željezničke industrijske škole, strojobravarskog odjela. U to vrijeme susreće se sa salezijancima, a don Nikola Pavičić (budući prvi hrvatski provincijal) daje mu instrukcije iz latinskog jezika. Iz usmenih i pismenih informacija don Nikole doznajemo da je Petar bio dvije godine ministrant te da je češće primao svete sakramente i u svome vladanju pokazivao znakove svećeničkog i redovničkog zvanja i želju da postane svećenik-salezijanac.

U molbi za primitak u salezijansku zajednicu Petar navodi kako već duže vrijeme o tome razmišlja te kako je došao do uvjerenja da je za to stekao zvanje i da ima volju, a i da su njegovi roditelji s tim sporazumni. U novicijat ulazi 13. kolovoza 1954. godine u Rijeci, a ravnatelj mu je glazbenik don Ivo Ljubić Horvaćanin. U molbi za prve zavjete napisao je slijedeće: „Kroz godinu novicijata nastojao sam upoznati duh i pravila Družbe sv. Franje Saleškog, a nastojao sam dobro upoznati i samog sebe i došao do uvjerenja da ću moći uz pomoć Božju, do smrti živjeti po Pravilima iste Družbe. Stoga se svojevoljno odlučujem posvetiti za sav život u Salezijanskoj družbi, jer sam uvjeren da ću tako najsigurnije spasiti svoju dušu i raditi na slavu Božju i dobro bližnjega, osobito mladeži.“

Petar Dominik Šimić položio je prve zavjete uoči Velike Gospe, 14. kolovoza 1955. godine u ruke provincijala Avguština Jakoba. Od 1955. do 1958. godine Petar pohađa Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zadru. „Vječne zavjete“ položio je u Zagrebu na Knežiji 01. prosinca 1962. godine, a „niže redove“ prima 1963. godine. Subđakonat prima 1964. godine, a đakonat u veljači 1965. godine. U molbi za primanje svetog reda svećeništva Petar je napisao: „…budući da po milosti Božjoj imam zvanje i volju za svećenički stalež, to slobodnom odlukom, a pun pouzdanja u pomoć Božju i zagovor Nebeske Majke, molim da me se pripusti primanju sv. Svećeničkog reda.“ Ređenju ga je pripustio provincijal Martin Jurčak, a supotpisali su vijećnici Izidor Tušek i Nikola Pavičić. Zaredio ga je kardinal Franjo Šeper 29. lipnja 1965. godine, a na prijedlog Salezijanske delegature, mladomisnik Petar imenovan je potom kapelanom u župi sv. Ane u Rudešu.

Često je isticano u njegovom odgojnom procesu kako je nadaren, samosvjestan, odlučan, poduzetan i odvažan tako da to sada u njegovu odgojno-pastoralnom radu još više dolazi do izražaja. Njegovo ime Petar, podrijetlo iz kršne Hercegovine, rođen i kršten na blagdan sv. Petra, krizman od Petra Čule, zaređen za svećenika na Petrovdan te niz drugih podudarnosti, kao da u sebi nosi oznake značaja: čvrstoću stijene, jasnoću vizije, nepokolebljivost pred poteškoćama i odlučnost u ostvarenju ciljeva, kako u odgojno-pastoralnom radu, tako i u gradnji crkava i izgradnji Crkve Božjeg naroda, u trudu i naporu neumornog apostolskog rada i zanosa, u bolesti i kušnji, u patnji i ponosu, u svjedočenju i predanju svome pozivu.  

Kada je dobri Bog odlučio spasiti čovjeka, poslao je svoga Sina Jedinorođenca, a da bi Isus mogao nastaviti djelo spašavanja ljudi pozvao je dvanaestoricu, koji su nazvani apostolima. Bili su određeni poći svijetom navješćivati evanđelje, biti svjedoci Kristove smrti i uskrsnuća.

Nakon uskrsnuća Isus predaje apostolu Petru i drugim učenicima ovlast koju će imati u budućoj zajednici-Crkvi, rekavši im: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Pođite, dakle i učinite svojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“(Mt 28,19). Apostoli su bili svjesni značenja Isusovih riječi, tim više što je Isus Krist iz ljubavi umro radi nas i našega spasenja. U tom smislu piše apostol Pavao: „Ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije da i oni koji žive ne žive više sebi, nego onome koji za njih umrije i uskrsnu“(usp. 2 Kor 5,14-15).

Na Svjetski dan molitve za zvanja 2008. godine papa Benedikt XVI je između ostaloga rekao i slijedeće: „Poput vjernih apostola, poslušni djelovanju Duha Svetoga, brojni su misionari, tijekom stoljeća pa sve do danas, slijedili primjer prvih učenika.“ Tako su apostoli, a kasnije biskupi i svećenici, primivši tu istu vlast, nastojali svojim propovijedanjem približiti ljudima Isusa Krista, a tu ovlast je primio i sam don Petar.

Don Petar je bio neumorni graditelj crkava i Crkve, gradio je ne samo zgrade, već i zajedništvo, Crkvu kao vjernički narod Božji, salezijansku zajednicu i zajedništvo. Još kao mladomisnik, kapelan don Petar zajedno sa župnikom don Nikolom Vuglecom gradi prvu crkvu sagrađenu poslije rata u Zagrebu, crkvu sv. Ane u Rudešu (1965-1967). U Rijeci, kao školski savjetnik i profesor, preuređuje crkvu sv. Josipa prema novim liturgijskim propisima II. Vatikanskog koncila (1967-1968). Godine 1968. don Petar je imenovan upraviteljem župe Marije Pomoćnice kršćana u Splitu (Kman) te vodi gradnju crkve i pastoralnog centra. Uz crkvu kao zgradu don Petar izgrađuje i živu crkvu (župnu zajednicu), ističući se osobito propovijedanjem i katehiziranjem. U Splitu ostaje do 1977. godine te nakon devet godina predanog i uspješnog rada, poslan je na novu službu u Zagreb na Knežiju gdje pokreće obnovu crkve Marije Pomoćnice. Crkva se uređuje izvana: dvorište i vjeronaučna dvorana te iznutra: mozaici - Don Boscova vizija Crkve u prezbiteriju glavnog oltara te pokrajnji oltari s likom sv. Antuna i kardinala Alojzija Stepinca. Kako su tadašnje vlasti htjele maknuti svaki spomen Stepinca, don Petar je imao neugodne „bliske susrete“ s njima, ali njegova umješnost i dosjetljivost odnijela je pobjedu te je mozaik ostao ne samo kao spomen, nego i znak zahvalnosti onome koji je darovao ciglu za gradnju crkve na Knežiji, utemeljio župu i povjerio je salezijancima. Godine 1983. don Petar je imenovan kapelanom u župi Duha Svetoga u Staglišću, a ujedno i voditeljem gradnje crkve i pastoralnog centra. Od 1985. do 1992. godine upravitelj je te župe u kojoj gradi crkvu i župnu kuću. Nakon uspješno odrađenog i tog povjerenog mu posla, don Petar je poradio na otkupu prostora, uređenju i otvaranju nove crkve u naselju Vrbani, koja je kasnije predana Zagrebačkoj nadbiskupiji. Nakon jednogodišnjeg permanentnog obrazovanja u Njemačkoj (1992-93), obavlja službu kapelana i vjeroučitelja u Policijskoj akademiji (1993-94) te je zalaganjem odgovornih iz Ministarstva unutarnjih poslova u svega tri mjeseca podignuta crkva sv. Mihovila, zaštitnika kapelanije.

Iako je u svom dotadašnjem djelovanju učinio puno na izgradnji crkava te uz njih i izgradnji žive crkve, kruna svih njegovih graditeljskih pothvata, ljubav i ponos svih branitelja i ljubitelja hrvatske slobode, svakako je zavjetna crkva u spomen poginulima za domovinu, po želji kardinala Franje Kuharića nazvana „Sveta Mati Slobode“. Ime je preuzeto iz drevnih litanija Majke Božje Trsatske, koje se nalaze u molitveniku „Raj duše“ što ga je Katarina Zrinski dala tiskati 1560. godine, koje su nastale kao molitveni zazivi Majci Božjoj u doba kada je Hrvatska svedena na „ostatke ostataka“ te tako povezana hrvatska povijest i sadašnjost kao zalog bolje i slobodne budućnosti.  

Od prve ideje 1993. godine pa do svoje smrti 26. prosinca 2009. godine don Petar je bio ne samo voditelj i koordinator gradnje nego i duša svih zbivanja povezanih uz ovo svetište, koje je odnedavno i župna crkva župe Duha Svetoga.

Ideju o izgradnji zavjetne crkve posvećene Majci Božjoj „Sveta Mati Slobode“ don Petar je pokrenuo u vrijeme Domovinskog rata s ciljem da se sačuva uspomena na predanu vjeru hrvatskoga puka u zagovor Blažene Djevice Marije i da se od povijesnog zaborava sačuva ime svakog hrvatskog branitelja koji je darovao svoj život za domovinu. Hrvatski narod tradicionalno vjeruje da ga Marija zagovara i prati općenito na njegovu povijesnom hodu i posebno tijekom svojih križnih putova kroz povijest. Tako je i u vrijeme Domovinskog rata krunica postala zaštitnim znakom hrvatskih branitelja, a narod ih je pratio također moleći krunicu u crkvama i na javnim mjestima vjerujući da će nas Bog po zagovoru Blažene Djevice Marije spasiti od uništenja. Zavjetna crkva „Sveta Mati Slobode“ izgrađena je uz mjesto na kojem je narod molio krunicu.

Zaštitni znak svetišta je potresan prizor Pietà croatica (djelo Ivana Lackovića Croate), a predstavlja hrvatsku ženu iz naroda koja na skutima drži svoga umirućeg sina, ranjenog hrvatskog branitelja s krunicom oko vrata, a iz braniteljeve rane kaplje krv koja padajući na tlo tvori hrvatski grb. U prostoru iza oltara nalazi se kenotaf koji predstavlja „samu bit i svrhu svetišta“. Kenotaf (prazan grob) tvori ophodni prostor iza oltara u koji su uklesana imena svih poginulih branitelja (njih 15.840) te na taj način čuva od povijesnog zaborava spomen na svakog branitelja palog u obrambenom domovinskom ratu protiv velikosrpske i jugoslavenske agresije. Podnožjem popisa proteže se Križni put koji su prošli branitelji. Na sjevernoj stijeni uklesana je Kristova Riječ koja tumači smisao njegove žrtve i žrtve palih branitelja: „ Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi  obilat rod.“ (Iv 12,24), ispod koje je Krist u padu. Na južnoj stijeni uklesan je Prosenjakov tekst: „ Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti – mi ćemo ga držati“ s potpisom Vaši branitelji. 

Don Petar nije bio samo jednodimenzionalni graditelj crkava u doslovnom materijalnom smislu, već je bio i graditelj zajedništva, zajednice, Crkve kao vjerničkog naroda Božjeg, graditelj salezijanske zajednice i zajedništva. Odgajajući druge i sam se usavršava, osobnim radom i studijem, marno prati teološku, filozofsku, sociološku, psihološku i drugu literaturu, a to je onda nastojao pretočiti u kršćansku poruku s oltara u homiliji, u učionici u katehezi, u osobnim susretima pa i u bratskom razgovoru.

Među mnogim službama don Petar je od 1994. do 2000. godine bio zamjenik provincijala, član povjerenstva za salezijansku obitelj i župni pastoral (1997-2000), član provincijalnog ekonomskog povjerenstva (1997-2000). Godine 1999. imenovan je vojnim kapelanom s djelomičnim radnim vremenom u kapelaniji Sv. Obitelji (u vojarni Borongaj) za sve postrojbe i djelatnike vojarne. Istodobno je bio župni vikar u Jarunu, a od 1999. do 2005. godine i ravnatelj zajednice u dva mandata. 

Kada bismo htjeli dati pravi odgovor o tome što je sve radio don Petar, nećemo pogriješiti ako se zaustavimo na njegovom svećeništvu koje je na neki način uprisutnjenje Isusa Krista, a uprisutnjivao ga je navješćujući Božju Riječ. To mu je bila prvotna zadaća, izvršavajući tako Isusovu zapovijed: „Idite po svemu svijetu i propovijedajte evanđelje svakom stvorenju.“ Svojim naviještanjem budio je vjeru u dušama onih koji ne vjeruju, a u srcima vjernika još ju je više hranio. Svoj osebujan stil propovijedanja i pisanja razvio je do prepoznatljivosti izričaja i gesta koje su mnogima bile drage i oduševljavale ih, a neke (možda i zbog njihove nesposobnosti razumijevanja) zbunjivale dotle da su ga držali „revolucionarnim“, „premalo tradicionalnim“, previše „egzistencijalističkim“.
 

Don Petar je znao govoriti „egzistencijalno“, tj. životno zainteresirano onome kome govori, životno važno ono što govori, interesantno načinom kako govori. Zbog toga je znao okupiti ljude različitih iskustava, usmjerenja i uvjerenja, društvenih, političkih i crkvenih te sa svima njima znao graditi djelo ljudskog „spasenja“, nacionalnog ponosa i autentičnog vjerničkog identiteta. Ono što je kod drugih ostalo fraza i opća tvrdnja, kod njega je dobivalo konkretan oblik i životno značenje. Najbolji primjer tome je okupljanje velikog broja ljudi oko jednog projekta – izgradnje svetišta Sveta Mati Slobode, koje je u sebi utjelovilo svu ljubav i velikodušnost najrazličitijih ljudi i njihovih uvjerenja, a sve za opće dobro konkretnog čovjeka, narodnog, društvenog i crkvenog interesa.

U očima Božjim mnogo je učinio, a to mu vjerni hrvatski katolički puk, kojem je služio, nikada neće zaboraviti. Don Petar je cijelog svog života riječju i svjedočanstvom navješćivao Isusa Krista, koji je za sebe rekao:“Ja sam Put, Istina i Život“ (usp. Iv 14,5), a sv. Ivan će reći: „A to je vjera koja pobjeđuje svijet.“(1 Iv 5,4).

STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA
ZADARSKE ŽUPANIJE – PODRUŽNICA BENKOVAC

POLJOPRIVREDNA ZADRUGA VUKŠIĆ