| |
|
|
NAŠA VJERA I NAŠA NADA SU JAČI NEGO OČAJ I MRŽNJA! - PETAR VULIĆ |
|
Petak, 30 Srpanj 2010 |
NAŠA VJERA I NAŠA NADA SU JAČI NEGO OČAJ I MRŽNJA!
»Dan molitvenog sjećanja na mučenike i žrtve Banjolučke biskupije«
Gdje ići: »U Drvar ili Srb!? « – bje upit koji me mučio jako kratko vrijeme, još od polovice srpnja mjeseca. Nu, jako brzo sam došao do posve logičnog zaključka: »U Srb neću ići, jer u njem će biti četnici (ne mislim tu na prosvjednike i hrvatske policajce!), a u Drvar hoću - zapravo moram, ali ne u Titovu pećinu«.
 U Srbu, dakako, pametan čovjek i nema što (pametno) naučiti, a i bilo bi (mi) besmisleno pojaviti se na mjestu gdje se podiže spomenik ubojicama hrvatskog naroda (dakako, o trošku hrvatskih poreznih obveznika). Došao sam i spoznaje kako više vrijedi jedna sv. Misa negoli svi politički skupovi ovoga svijeta, a još ako ju predvodi svima nama dragi i dobro nam znani msgr. dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki.
I tako u utorak 27. srpnja t.g. završih u Drvaru u privremenom (bolje bi bilo reći – prekovremenom!) ovećem bogoslužnom prostoriju u kojem je svečanom sv. Misom zadušnicom obilježen Dan molitvenog sjećanja na mučenike i žrtve (proteklih ratova) Banjalučke biskupije.
Sveto misno slavlje u suslavlju s don Ivom Martinovićem, župnikom ovdašnjim, i s još 15-ak svećenika pristiglih iz nekoliko bosansko-hercegovačkih i hrvatskih biskupija predvodio je msgr. dr. Franjo Komarica, biskup banjolučki, u spomen na 69-u obljetnicu mučeničke smrti vlč. Maksimilijana Waldemara Nestora, župnika drvarskog, i dosad nam nepoznatog broja njegovih umorenih župljana - hodočasnika, koji su se tog zlosretnog 27. srpnja 1941. vraćali uskotračnim vlakom s proslave blagdana sv. Ane u Kosovu kraj Knina.
Sv. Misi zadušnici prethodila je pobožnost Križnog puta, a nakon završetka euharistijskog slavlja ispred spomen-križa, uz sami bogoslužni prostor, položeni su vijenci i zapaljene svijeće nakon čega je msgr. Komarica je izgovorio molitvu opijela.
Potom je upriličen prigodni pjesničko-glazbeni program u sklopu kojega su nastupili predstavnici HKUD-a „Napredak“ iz Knina, te pjesnici Mate Buljubašić, Nadomir Tadić-Šutra i potpisnik ovih redaka.
Valja pribilježiti kako je na ovogodišnjem »Danu molitvenog sjećanja« uz političke predstavnike Federacije BiH i Hercegbosanske županije bilo nazočno oko par stotina vjernika iz drvarske župe, ali i, dakako, iz bližih i daljnjih (okolnih) župa, a neki vjernici su prispjeli čak iz Australije i Kanade.
Nakon sv. Mise okupljenim vjernicima podijeljeno je nekoliko stotina primjeraka brošure »Četnička pobuna i zločin u istočnoj Lici i jugozapadnoj Bosni 27. srpnja 1941.«, auktor koje je g. Ante Beljo, a darovatelj Hrvatsko žrtvoslovno društvo iz Zagreba.
Nu, da mogućem čitatelju ne oduzmem dragocjeno vrijeme (kao krunu na ovo sv. misno slavlje) prilažem:
Propovijed msgr. dr. Franje Komarice, biskupa banjalučkog
»Draga braćo svećenici,
dragi župljani i drugi hodočasnici,
braćo i sestre u Kristu Spasitelju!
Jedna od osobito važnih i svetih zadaća Crkve jest molitveno sjećanje na pokojne, osobito na žrtve rata i nasilja. Naša nacionalna i crkvena povijest prepune su takvih žrtava. Tko bi ih mogao izbrojiti? – Samo je na jednom mjestu siguran njihov broj. U dlanu Božje ruke zapisano je ime svake od tih žrtava. Jer On je njihov Stvoritelj i Gospodar njihova postojanja. Jedini On je imao pravo da ih pozove iz zemaljskog života u vječnost. Svaki onaj, koji je tu ulogu sebi prigrabio strašno se ogriješio o Božje pravo; on se svrstao u red uistinu nesretnih Kaina, od kojih Bog traži krv braće njihove, kao što je to zatražio i od prvog Kaina, koji je ubio svog brata Abela. Čitamo u prvoj knjizi Sv. Pisma u knjizi Postanka (4,10—12): „Reče Gospodin [Kainu]: 'Što si učinio? Glasno vapi sa zemlje k meni krv tvojega brata. I zato da si proklet, prognan od domaćeg tla, što je otvorilo usta svoja da popije iz ruke tvoje krv brata tvojega! Kad zemlju obradiš, neka ti više ne daje uroda! Lutat ćeš i bježat ćeš po zemlji“.
Neosporna je dakle, činjenica da je jedan od osobito gorkih plodova fatalnog grijeha oholosti naših praroditelja želja za gospodarenjem životom svoga bližnjega, drugog čovjeka, Rijeka čovječanstva je od samog svog izvora dramatično uprljana zločinom protiv ljudskog života. I to prljanje novim zločinima ne prestaje do danas.
Božja mudrost i Božja ocjena tog i takvog zločina zadužuje sve one koji do nje išta drže, da je ne zaborave nego pamte. Ne smije se zatvarati oči pred prošlošću, jer se inače postaje slijep za sadašnjost. Ako se ne želi sjetiti nečovječnosti, onda se postaje neotpornim za nove opasnosti smrtonosne zaraze.
Da bi se sadašnjost proživjela zdravo i plodno za sigurnu sutrašnjicu, a to znači i za sigurnu vječnost, treba uspostaviti pomirenje i mir. Ako se treba pomirenje i mir onda je nužno sjećanje; nužno je utvrđivanje prave istine o patnjama i stradanjima nevinih ljudi , o zločinima i zločincima. Sjećanje na zločin i nasilje, a time i krivnja moraju se izraziti. Istina traži da joj se omogući izlazak na svjetlo dana. Neprevladana krivnja ostaje opterećenje za budućnost. Sučeljavanje s prošlošću prilika je da se drugačije oblikuju sadašnjost i budućnost.
U Bibliji pamćenje igra važnu ulogu kako u životu pojedinog člana Božjeg naroda, tako i Božjeg naroda u cjelini. Radi se o Božjem sjećanju na ljude, osobito na njegove izabranike, ali i o sjećanju ljudi na Boga i njegovo spasenjsko djelovanje. To sjećanje ljudi dolazi do izražaja u molitvama, u osobnim zazivima, prošnjama te u zahvalnicama.
U Bibliji također iščitavamo da zaborav i potiskivanje prošlosti, pa bila prožeta i krivnjom, opterećuje čovjekovo življenje u sadašnjosti. Naprotiv, sjećanje omogućuje nesmetano komuniciranje između Boga i čovjeka što pak rezultira dobrom za pojedinca, pa onda i za zajednicu.
Poziv na osvježavanje i na pročišćavanje pamćenja odnosi se na trpljenje Crkve ne samo zbog progona i uništavanja izvana već i zbog izdaje, promašaja, nezainteresiranosti ili zakašnjelih reagiranja njezinih članova; dakle odnosi se na konkretni teret njezine prošlosti ili prošlosti njenog životnog ambijenta.
Prošlost ni crkvenu ni društvenu ne treba gledati očima pobjednika, iako nam je poznato da povijest najčešće pišu pobjednici, s uvjerenjem da jedini oni na to imaju pravo. Zato i proces pročišćavanja pamćenja ima nezaobilaznu ulogu. Pročišćavanje pamćenja treba voditi k objektivnoj spoznaji onoga što se dogodilo, uklanjajući sva kriva tumačenja, a time i zaustavljajući fatalne krive posljedice takvih tumačenja. Radi se dakle, o otkrivanju istine o žrtvi, o zločinu i o zločincu. Kad se to objektivno utvrdi, onda će se moći, a i morati, govoriti o potrebi pokore za učinjene zločine koji su u teološkoj interpretaciji teški grijesi pred Bogom, koji bez okajavanja mogu biti sudbonosni za vječnost onih koji su ih počinili.
Pročišćavanje pamćenja je vrlo važno, zapravo sudbonosno pitanje za život naše vjere i naše Crkve. To je vjernička obveza, jer zaborav patnje i žrtava, počinjena pa onda odobrena, zacementirana nepravda, koju se čak proglašava pravdom i ispravnim činom, obezvrjeđivanje i preziranje ljudskog dostojanstva nevine žrtve, kojoj se nije ni pokušalo dokazati ikakvu krivicu – sve to ne smije ostaviti dojam da nasilje, zakon jačega i zločin imaju zadnju riječ i da kao takvi bivaju još nagrađeni, dok se nevinu žrtvu i mrtvu još jednom kažnjava, ne dopuštajući joj ni groba da ima, a kamo li dostojanstvenog spomena.
Imajući na pameti sve ovo, i još mnogo toga povezanog uz ovo, mi smo u našoj Biskupiji, odazivajući se pozivu Sluge Božjega pape Ivana Pavla II., upućenog cijeloj Crkvi, ustanovili ovaj Dan molitvenog sjećanja na žrtve proteklih ratova i protucrkvenog i protuvjerskog sistema koji je vladao skoro pola stoljeća. Ovaj dan nas zadužuje da, osim molitve za sve žrtve rata i nasilja, uporno tragamo za pravim odgovorima na više konkretnih pitanja:
- Tko je sve u prošlosti trpio zbog vjere?
- Tko je odgovoran za tu patnju?
- Tko su počinitelji nasilja i zlodjela?
- Tko im je naređivao, a tko pomagao u njihovim zlodjelima?
- Tko je sprječavao da se ta nasilja i zlodjela prikriju, a tko ih je veličao kao ispravna djela koja su tobože bila „potrebna“ za dobro naših naroda i tadašnjeg ili sadašnjeg društva?
Poznato nam je da s obzirom na sva ova pitanja i na potrebne odgovore na njih postoje i u našem današnjem društvu ali i u Crkvi, koja je sveta i treba biti uvijek sveta i zato i sama potrebna čišćenja svih mrlja s haljine te svoje svetosti, koju dobiva od presvetog Boga, – da i u društvu i u Crkvi postoje i dan-danas nepomirene tradicije – rekli bismo dvije istine – istina o patnji i o pravu na moć. Te tradicije treba ozbiljno uznastojati pomiriti, da bi nam prošlost – osobito nedavna – prošlostoljetna postala zajednička, te da bismo bez nepotrebnih opterećenja izgrađivali zajedničku budućnost djece jednog te istog nebeskog Oca.
Kao dio naše domovinske Crkve želimo napraviti i svojevrsni ispit savjesti i što iskrenije i objektivnije ustanoviti istinu: koji su to sve ljudi bili koji su trpjeli i bili žrtve i koji su to bili progonitelji i zatirači žrtava i u kojoj su mjeri oni odgovorni. Da se nađe cjelovita istina, bit će potrebno potražiti je ne samo na zemlji, među još živima, nego i pod zemljom, koja je pokrivena pijeskom ili muljem iskrivljavanja istine, kažnjavajući zaboravima i nesjećanjima ili pak potpunom ravnodušnošću prema učinjenim zlodjelima i njihovim žrtvama. Dakako da žrtve nisu samo mrtvi ni u nedalekoj jami Golubnjači, u koju su na današnji svojevrsni „povijesni dan“ ratne 1941. bačena tijela pobijenih nedužnih hodočasnika, župljana ove župe i njihova župnika, a niti u tolikim drugim znanim i daleko brojnijim neznanim grobovima od Grahova i Krnjeuše, Livna, Glamoča, Ključa, Prijedora, Sanskog Mosta, Banje Luke, Bihaća, Bos. Gradiške, Dubice, Podgradaca i tolikih drugih župa i mjesta u našoj biskupiji. Žrtvama tj. plodovima tih mnogobrojnih zločinstava treba pridodati desetine tisuća prisilno prognanih katolika, uništenih obitelji, napuštene djece, izgubljenih domova i domovine, o čemu i vi mnogi ovdje nazočni možete, a i trebate dati objektivno i vjerodostojno svjedočanstvo.
Lako je ustvrditi da broj žrtava kao i težina njihovih patnji ne bi imali takve razmjere da su se odgovorni u bivšoj odn. ovoj državi odgovorno ponašali, a ne gledali ravnodušno, pa i s prezirom na žrtve ili ih javno prikazivali i još prikazuju kao „neprijatelje naroda“.
Znademo za skandal ubijanja, uništavanja i tako ga i nazivamo. Ali ima skandal i nemara, tj. skandal ponašanja pojedinaca, pa i cijelih skupina, partija, stranka, koje nisu pokazale, a niti danas pokazuju, imalo poštovanja spram dostojanstva i bogolikosti svakog ljudskog života.
Ako se, uslijed pritiska naglašenog jednoumlja koje je vladalo ovim prostorima u nedavnoj prošlosti, čak ni svi ljudi Crkve nisu bili usudili dići odlučnije svoj glas u obranu istine o nedopustivosti gaženja i uništavanja mnogobrojnih žrtava, a bilo je pojedinaca koji su svojom suradnjom u ponašanju takvih jednoumnika nanosili sve do naših dana dodatnu nepravdu i bol vjernicima i svim poštenim ljudima, sadašnji trenutak naše crkvene, pa i društvene povijesti traži od nas da konačno odlučno pristupimo ustanovljavanju istine, zauzimanju za pravdu i neupitnom, prijeko potrebnom nastavljanju pružanja i traženja oproštenja i izgradnji pomirenja i pravednog mira.>
Mi ispovijedamo, da Božji, neuništivi Duh obnavlja lice zemlje, lice Kristove Crkve i lice, dušu i srce svakog čovjeka koji mu se u svojoj slobodi stavi na raspolaganje. Današnjim ovim pokorničkim, molitvenim skupom, nas Kristovih sljedbenika, pristiglih osim iz ove mučeničke župe, još iz mnogih drugih župa ne samo Banjolučke nego i iz drugih, poglavito susjednih biskupija, mi svjedočimo javno – pred Crkvom i pred našim društvom:
naša vjera i naša nada su jači nego očaj i mržnja,
naša spremnost na praštanje i pomirenje su jači nego izazovi na osvetu.
Naša odlučnost da živimo u miru sa svima i da učinkovito doprinosimo pravednom i trajnom miru sigurno će nadvladati još uvijek mnogobrojne i neshvatljivo uporne prepreke nepovjerenja, prezira, odbojnosti opstruiranja.
Mi imamo dragocjena iskustva da je dobro jače od zla, da je ljubav jača od mržnje, a da život sigurno pobjeđuje smrt. Smrt širi onaj tko smrt voli, a život podupire i promovira onaj tko vjeruje u Onoga koji za sebe reče da je Život i da život daje u izobilju. – To je Isus Krist naš Spasitelj! Neka mu je slava i čast kroz krvave žrtve njegovih vjernih sljedbenika i svih nevinih ljudi, ali i kroz naše smjerno pokajničko, pokorničko i zahvalno služenje. Amen.«
Petar VULIĆ
  |
|
Zadnja Promjena ( Petak, 30 Srpanj 2010 )
|
|
|
|
|
|
