OTVORENO PISMO - KOMU DA GRAĐANIN PRIJAVI MASOVNU GROBNICU USRED GLAVNOG GRADA RH

Petak, 02 Srpanj 2010

Poštovani gospodine Predsjedniče Republike Hrvatske, Poštovani gospodine Predsjedniče Hrvatskog sabora, Poštovana gospođo Predsjednice Vlade Republike Hrvatske, Poštovani gospodine Ministre unutarnjih poslova, Poštovani gospodine Ministre pravosuđa (i odnedavno izabrani pomoćniče glavnog tajnika UN-a za ljudska prava), Poštovani gospodine Glavni državni odvjetniče, Poštovani gospodine Gradonačelniče grada Zagreba, Poštovani primatelji ovoga dopisa, Komu da prijavim ubojstvo osamnaest osoba u gradu Zagrebu? Svjedok likvidacije i očevidac ukopa povjerio mi je tajnu o ubojstvu sedamnaest zarobljenih vojnika i jednog dvanaestogodišnjeg dječaka, u Zagrebu u svibnju 1945. godine. Precizno (u metar kvadratni!) poznata mi je lokacija masovne grobnice u koju su ukopana tijela ubijenih. Ta grobnica nije prijavljena, nije nigdje navedena, pa nijedna od nadležnih državnih institucija za nju i ne zna. Komu da građanin prijavi masovnu grobnicu usred glavnoga grada Republike Hrvatske? U proteklih nekoliko godina kao predstavnik nevladine udruge temeljem vjerodostojnih iskaza svjedoka  prijavio sam nadležnim institucijama više masovnih grobnica i više događaja ubojstava iz perioda Drugoga svjetskoga rata i neposredno nakon njega. Dostavio sam im kopije dokumenata kao i iskaze živućih svjedoka s jasnim i preciznim lokacijama mogućih masovnih grobnica i likvidacija. Svjedočenja su bila takve naravi da je bilo moguće trenutno pristupiti istražnim postupcima i, što je ključno, sondiranjima terena i iskapanjima.  Ali “nadležne institucije” nisu ni u jednom slučaju učinile išta bitno. One su, zapravo, činile sve da se ništa bitno ne pokrene. Ispunjavajući svoju građansku dužnost, u dobroj vjeri i savjesno, pisao sam tadašnjem predsjedniku RH, predsjedniku Hrvatskog sabora, predsjedniku Vlade RH, ministrici pravosuđa, ministru unutarnjih poslova, glavnom državnom odvjetniku, gradonačelniku grada Zagreba i mnogim drugim “nadležnim institucijama” od kojih niti jedna nije poduzela ništa konkretno o sasvim konkretno prijavljenim predmetima. Zato vas sada javno pitam: kojim to institucijama hrvatski građanin treba prijaviti ratni zločin (koji ne zastarijeva, valjda, ni za žrtve Hrvate) u Republici Hrvatskoj? Koje su to nama građanima nepoznate institucije jače od svih državnih institucija zajedno kada se svjedoci moraju javljati nevladinim udrugama, jer nemaju nikakvo povjerenje u “nadležne institucije”, dapače, upravo se njih – boje!!! Dvadeset godina nakon uspostave samostalne (?) i slobodne (?) hrvatske (?) države, svjedoci zločina starih šezdeset i pet godina boje se “nadležnih institucija” te države!!! Plaše se nekih “službi” koje su, kažu, još uvijek pozadinski gospodari naših života. A kao dokaz navode upravo to da se nikakvom prijavom ništa ne može postići, negoli još samo sebi samome zagorčati život. Komu dakle u ovoj državi prijaviti masovnu grobnicu da bi oni koji su u nju bačeni bili uopće priznati kao žrtve, uključujući i dvanaestogodišnjeg dječaka koji se “greškom” našao uz “krivih” sedamnaest hrvatskih vojnika? Ima li u Hrvatskoj ikoga tamo negdje gore tko služi ovomu narodu bez dvostrukih mjerila? Ima li u ovom narodu još koga tko se ne plaši “nadležnih institucija” i njihovih “paradržavnih organa“? Ima li u ovom narodu još koga tko se ne plaši medijskog prijezira prema svakom tko se ne uklapa u zadane standarde političke poželjnosti koja je do neprepoznatljivosti umrtvila jedan ne tako davno ponosan narod? Ako postoji još netko u ovoj državi (pa i među gore spomenutima) tko život i žrtvu dvanaestogodišnjeg dječaka smatra većom vrjednotom od sveukupne diplomatske dvoličnosti “nadležnih institucija” zajedno, neka mi se javi. “Nasilno”, “ilegalno” i “izvaninstitucionalno” (jer su i žrtve ubijene nasilno, ilegalno i tobože izvaninstitucionalno, a zatim danas institucionalno namjerno zanemarene) posjetit ćemo u prisustvu svjedoka, a zatim i otkopati prvu masovnu grobnicu u gradu Zagrebu. Žrtve su to zaslužile, čak i kada živi nisu! U Zagrebu, 7. svibnja 2010. Ivica Relković, preživjeli logoraš srpskih koncentracijskih logora iz vremena Domovinskoga rata   Napomena: Potpisnik je kao predsjednik Hrvatskog odgovornog društva pokrenuo projekt “Edukacijska udruga 1481” te prikupio niz autentičnih iskaza svjedoka, proslijedio ih nadležnim državnim institucijama i prijavio lokacije više masovnih grobnica u gradu Zagrebu, nakon čega nije ozbiljnije proveden niti jedan postupak. Trenutačno je predsjednik nedavno osnovane Obiteljske stranke.  Kontakt: Hrvatsko odgovorno društvo, Zagrebačka cesta 190, Zagreb; mob: 098/355-277, Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript

Zadnja Promjena ( Petak, 02 Srpanj 2010 )

 

« Prethodna		Sljedeća »