Misa zadušnica služena je u župnoj crkvi Sedam žalosti blažene djevice Marije i Svetog Križa Misi, a nakon mise, Snježana Filipašić pročitala je imena kotoripskih žrtava. Gospođi Snježani žandari su ubili djeda Josipa Škodu, čovjek je zakasnio na „brod“, odnosno skelu koja je preko Mure povezivala Mađarsku i Hrvatsku, zagazio je u vodu Mure i pješke došao na obalu u Međimurje. Srpski žandari svezali su ga i nemilosrdno ubili, a u mađarskoj vojsci za vrijeme rata 1941-45, stradao je i ujak, Marko Škoda, koji se nije vratio iz rata.

Dakle Poginuli nakon prvog svjetskog rata su Škoda Josip (Kuharov, ubijen od srpskih graničara 1933.) i Vojvoda Martin (Haržev). Poginuli tijekom drugog svjetskog rata i poraća:

Sjećanje na žrtve Kotoribe i Međimurja u dvadesetom stoljeću
Poštovani prijatelji prvo Vam svima čestitam Dan državnosti Republike Hrvatske, ujedno Vam zahvaljujem  što ste svoje slobodno vrijeme izdvojili kako bismo zajedno odali počast žrtvama grobišta Leš u Kotoribi kao i svima poginulim od raznih totalitarnih sistema prošlih stoljeća. Pozdravljam i ovdje prisutne sudionike križnog puta Miju Golubića i Franju Nađa, a pozdrave Vam izručujem i od prof. dr. Zvonimira Šeparovića, predsjednika Hrvatskog žrtvoslovnog društva, Društva koje je od 18 do 20 lipnja održalo Peti hrvatski žrtvoslovni kongres na kojem je jedna od tema bila Grobišta i stratišta Međimurske i Varaždinske županije, a tu je između šezdesetak jama i graba i ovo stratište. Danas nam je prvenstveno želja sjetiti se poginulih stanovnika Kotoribe i Međimurja stradalih od ruke vlastodržaca, kao i poginulih i ubijenih u Prvom svjetskom ratu, kao i civila iz župe stradalih od mađarske vojske 1918. godine, kojih je bilo više od stotinu u Međimurju. (dr. Juraj Kolarić – Povijest Kotoribe strana 98). 
Ovih dana sjetili smo se i ubijenih Hrvata u Beogradskom parlamentu, ubijenih 20. lipnja 1928. godine. Tad su, podsjećam ubijeni Jura Basariček i Pavao Radić, a smrtno je ranjen Stjepan Radić. U pucnjavi na hrvatske zastupnike ranjen je i Ivan Pernar i Ivan Granđa, a teror srpskih žandara sljedećih godina obrušio se i na hrvatske seljake Međimurja pa se tako stariji stanovnici Kotoribe još sjećaju tih progona. O zlodjelima koja su od vlasti činjena hrvatskom seljaštvu vjernike nije mogao zaštititi ni zagrebački nadbiskup Antun Bauer, a za ubojstvo oca obitelji Varga Poglavarstvo općine Donja Dubrava zatražilo je od sina Ivana Varge plaćanje pet metaka kojima su žandari ubili oca.Platežnim nalogom kojeg je Poglavarstvo općine izdalo 3. srpnja 1934. godine Ivan Varga, iz Donje Dubrave 465, poziva se da u roku od 8 dana dugovinu na ime utrošenih pet puščanih metaka prilikom ubistva vašeg oca, u iznosu od 13 D. 15 p. kod blagajne općine D. Dubrava pod prijetnjom ovrhe podmirite.  Jesu li žrtve Kotoribe iz tog razdoblja također morale podmiriti troškove terora vlasti vjerojatno će istražiti povjesničari u Međimurju i Hrvatskoj koji poneki rade kao da još uvijek postoji Berlinski zid. 

U Katoličkoj crkvi Hrvata ubijena su 4 biskupa, svećenici. ..
Stariji se vjerojatno sjećaju tih događaja kao i maltretiranja vjernika i Katoličke crkve u Hrvatskoj koji kao da su nagovijestili progone i ubojstva koja su uslijedila. Od rata i progona totalitarnih sustava u Katoličkoj crkvi ubijena su 4 biskupa i preko šesto svećenika (506), bogoslova, sjemeništaraca i časnih sestara, navedeno je u Hrvatskom martirologiju don Ante Bakovića objavljenom pred dvije godine, a broj još nije konačan nadopunjuje se.
Katolički svećenici u Međimurju za vrijeme rata ostali su uz narod i oduprli su se mađarizaciji štiteći stanovništvo. Inače Mađari su za vrijeme rata htjeli Međimurje izdvojiti iz Zagrebačke biskupije. O tom vremenu župnik  Franjo Baolg, piše:  19. studenog 1944. u 4 sata ujutro bio sam uhapšen, pod jakom žandarskom pratnjom odveden u Kotoribu na stanicu i vlakom odvezen u sabirni logor u Nagykanizsu. Istim vlakom odvezeni su vlč. Janko Breznik župnik u D. Dubravi i vlč. Dragutin Feletar, kapelan u Sv. Mariji na Muri. Bijaše to sabirni logor u koji su svaki dan dopremali kroz tjedan dana . Osim nas svećeni­ka, bilo je tu njihove inteligencije do najvišeg vrha. Svi mi bijasmo određeni za njemački logor Dachau, kako je to doznao moj pokojni otac od njihova povjerljiva čovjeka u gradu.  Drugog prosinca u noći svi smo pozvani na "zborno mjesto" gdje su nam podije­ljene "otpusnice iz logora" s riječima: "Neka svatko ide kući kako zna i to brzo, jer se fronta približava!" (Spomenice žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije- izdanje Nadbiskupski duhovni stol – uredio i pripremio dr. Stjepan Kožul svjedočenje vlč. Franje Baloga strana 559 do 565 strane), a nakon rata iz Vratišinca je odveden i „nestao“ župnik Hinko Kroder.

Minimum dostojanstva koje smo prema pokojniku dužni iskazati je pravo na grob
U poratnim progonima, na montiranom procesu osuđen je i nadbiskup Stepinac, a u to doba i mnogi svećenici završili su svoj život, mnoge su komunisti osudili i zatvorili. Poslije rata iz Vratišinca je odveden župnik Hinko Kroder, nije se vratio, nestao je, odveden je u Čakovec i Varaždin, gdje mu se gubi trag. Na održanom Žrtvoslovnom kongresu predstavljena je knjiga KPD Stara Gradiška, dr. Augusta Franića iz Dubrovnika koji  navodi preko 230 svećenika koji su bili u tom logoru, neki i u više navrata, a neki su tamo i ubijeni i umrli. Koliko ih je bilo u Lepoglavi, Zenici, Mitrovici u Sloveniji… i ostalim zavorima u Jugoslaviji? Smatra se da je  u to doba ubijen svaki četvrti svećenik, a svaki drugi je završio u zatvoru ili logoru. Iz susjedne dvije županije preko trideset, između ostalog iz Međimurja su robijali Bubanić Karlo, Gazivoda Dragutin, Igrec Josip, Josip Jambrović, Mato Krznar, Valent Malek, Alojzije Vojvoda, a vjerujem da se brojni sjećaju vlč Josipa Lukše rođenog u Kotoribi kao i kotoripskog župnika Alojza Slavičeka. Zbog ljubavi prema Domovini proganjani su i brojni vjernici, a zbog totalitarnog sustava koji je gušio slobode i sputavao ekonomski razvoj mnogi su otišli u inozemstvo gdje su i dalje bili praćeni i proganjani i od Partije i Udbe.
Smatramo da svaki čovjek ima pravo na život, a minimum dostojanstva koje smo kao društvo prema pokojniku dužni iskazati i poštivati je i pravo na grob. U Hrvatskoj je evidentirano preko devetsto lokacija gdje se nalaze posmrtni ostaci stradalih žrtava ratnog i poratnog razdoblja Drugog svjetskog rata. Želja nam je dostojno ih pokopati i posljednje počivalište spomen križem označiti.
Na žalost žrtve poratnog razdoblja nisu bile posljednje koje su stradale u dvadesetom stoljeću. U agresiji na Hrvatsku brojni su poginuli i stradali u Domovinskom ratu, iz Međimrja je poginuo i nestao 71 branitelj (HKK 2002), a s dužnim poštovanjem sjećamo se i pokojnog Božidara Marđetko. Danas na Dan državnosti RH sjećamo se i žrtava brojnih grobišta i stratišta potkraj prošlog stoljeća, od Ovčare i Škabrnje do Voćina, a s dužnim poštovanjem sjećamo se i ubijenih u Srebrenici. Pokoj vječni svima njima. 
Pokoj vječni žrtvama totalitarnih progona pokopanim na ovom mjestu, a svima vama zahvala na sudjelovanju u odavanju počasti stradalima kojom svjedočimo naše opredjeljenje u očuvanju minimuma dostojanstva kojeg smo prema pokojnicima dužni iskazati i koje nas ubraja u ljude vrijedne poštovanja i europskog opredjeljenja. Bila im laka zemlja Hrvatska u kojoj im kosti počivaju. Počivali u miru. Amen

Hrvatski narod bio je žrtva dvaju totalitarizama
Nakon toga prisutnima se obratio Ante Beljo, ravnatelj Hrvatskog informativnog centra iz Zagreba, a u svom izlaganju je rekao: Dragi prijatelji dame i gospodo. Ne znam što se više može napraviti na Dan državnosti nego se podsjetiti onih koji su kroz stoljeća davali svoje živote za ono što mi danas imamo, bez obzira da li Dan državnosti bio 30. svibnja ili današnji dan, ali ovo je hrvatska država i ovo je demokratska država u kojoj po prvi puta u tisuću godina naše povijesti imamo mogućnost kreirati sami svoj život, život svoje djece i život budućih pokoljenja i time zahvaliti svima onima na žrtvi koji su doprinijeli da Hrvatska danas bude slobodna, a mnogi ovdje počivaju u ovoj masovnoj grobnici. Hrvatska je u zadnjemu stoljeću bila žrtva u sedamdeset godina dviju Jugoslavija koje su hrvatski narod skupo koštale, i danas se moramo suprotstaviti svakoj ideji neke treće ili četvrte Jugoslavije jer to bi značilo smrt za hrvatsku državu, a i za hrvatski narod. Hrvatski narod bio je žrtva dvaju totalitarizama u prošlom stoljeću, to je komunizma i fašizma i nacizma. I mi smo možda za primjer u Europi koji svima možemo reći, čitavoj Europi i čitavome Svijetu, kako totalitarizam svake vrste i svakoga predznaka je samo zlo i ne smijemo dozvoliti da bilo tko u našoj današnjoj Hrvatskoj bilo kakvo, treće ili četvrto zlo odobrava. Hvala Vam. 

Iz knjige o Tobiji
U završnom dijelu prisutni su poslušali riječ Božju, a prvo pročitano čitanje knjige o Tobiji: koje kaže: Kad sam kao sužanj došao u Ninivu, sva moja braća, a tako i moji suplemenici, blagovahu jela poganska, a ja sam otklanjao da ih jedem. Misli sam i srce upravljao Bogu svome. Dijelio sam obilno milostinju svojoj braći: hranio sam gladne, odijevao gole, kad bih vidio koga od roda svoga ubijena pa bačena izvan zidina Ninive, brižno bih ga ukopao. Sahranjivao sam potajno one koje je ubio kralj Sanherib, natjeran na povlačenje iz Judeje. Uistinu, ubio ih je mnogo u svome gnjevu: po naređenju kraljevu tražili su mrtva tijela, ali ih ne mogahu naći. Onda jedan iz Ninive ode kralju te me tuži da sam ja onaj koji ih pokopava; a ja se tada utajah. Doznavši da me traže kako bi me pogubili, uplašen se udaljih. Zaplijenili su mi sva dobra i ne osta mi ništa do žene Ane i sina Tobije. Nije prošlo ni pedeset dana kadli kralja ubiše njegova dva sina, a zakralji se mjesto njega sin mu Asarhadon. Kad je jednog sunce zašlo, odoh, iskopah raku i sahranih mrtvoga koji je bio zadavljen i bačen na trgu. Susjedi mi se rugali i govorili: "Zar se ne boji da će ga zbog toga ubiti? Jednom se izvukao, a sad opet pokopa mrtvace." No Tobija potom napisa molitvu i radosno reče. Blagoslovljen Bog koji živi uvijeke i njegovo kraljevstvo…

A zatim je pročitano i Evanđelja po Mateju
„Dok je zatim na Maslinskoj gori sjedio, pristupiše k njemu učenici nasamo govoreći: "Reci nam kada će to biti i koji će biti znak tvojega Dolaska i svršetka svijeta?" Isus im odgovori: "Pazite da vas tko ne zavede! Mnogi će doista doći u moje  ime i govoriti:  Ja sam Krist!  I mnoge će zavesti. "A čut ćete za ratove i za glasove o ratovima. Pazite ne uznemirujte se. Doista treba da se to dogodi, ali to još nije svršetak. Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva; bit će gladi i potresa po raznim mjestima. Ali sve je to samo početak trudova. Tada će vas predavati na muke i ubijati vas. I svi će vas narodi zamrziti zbog imena moga.

Mnogi će se tada sablazniti, izdavat će jedni druge i mrziti se među sobom. Ustat će mnogi lažni proroci i mnoge zavesti. Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen. I propovijedat će se ovo evanđelje Kraljevstva po svem svijetu za svjedočanstvo svim narodima. Tada će doći svršetak."
U homiliji vlč Marinko Prstec je rekao:
Dragi vjernici, okupili smo se na ovom mjestu da iskažemo počast i da se pomolimo za ljude koji su ovdje pokopani. Od prvih stoljeća kršćanstva postoje djela koja mi znamo kao tjelesna i duhovna djela milosrđa. U ta tjelesna djela milosrđa spada i ukop mrtvoga. Mi ljudi današnjice često zaboravljamo na ovo djelo milosrđa jer živimo u civiliziranom svijetu gdje se podrazumijeva da svi koji umru ili koji su ubijeni budu i dostojno sahranjeni, ili smo barem mislili da živimo u civiliziranom svijetu. Mi se volimo dičiti ljudskim pravima i volimo pokazivati koliko smo to mi tehnološki i informativno napredni, no kada malo bolje pogledamo, koja korist od svega toga? Sva ta silna znanost i tehnologija nisu od nas učinile bolje ljude, već su samo omogućile da čovjek ubija brže da u samo nekoliko sekundi on može uništiti ono što su generacije prije njega stoljećima stvarale.

Tko će umjesto ljudi biti human?
Vjerujem da ste svi čuli za pojam humanost, što bi u prijevodu značilo ljudsko, no zanimljivo je da je to upravo vrlina koja nedostaje ljudima današnjice. Čovjek se otuđio od Boga, oglušio se u njegovu zapovijed kako je život svetinja koju treba poštivati, i postao je nehuman.No ako ljude neće biti humani, odnosno ljudski, tko će to onda biti umjesto nas? Kao što smo rekli na početku, svaki čovjek ima pravo na grob sa svojim imenom i svaki čovjek ima pravo da njegova obitelj i njegovi bližnji znaju gdje on počiva. Stari Rimljani su imali jedan običaj ili bolje rečeno kaznu, kojom su kažnjavali najgore zločince ili bolje rečeno monstrume, a kazna se sastojala u brisanju imena. Znači kada je takav čovjek kome je cijeli život bio prožet zlom umro, njegovo se ime nije pisalo na grob ili na bilo što drugo, već se brisalo, tako da buduće generacije niti ne znaju da je taj čovjek postojao, jer nije niti zaslužio da ga se bilo tko sjeti.

Budimo vjesnici mira
Mi se danas nalazimo na grobu bez imena (ili barem bez svih imena), no ovdje ne počivaju niti monstrumi niti zločinci, već naši sumještani, naša braća i sestre u Kristu Gospodinu, i ako bi bilo tko trebao ostati bez imena to su onda oni koji su učinili ovo. No, svrha našeg današnjeg okupljanja nije da sudimo bilo koga, već da molimo, jer kada se čovjek stavlja u poziciju da sudi drugog čovjeka, onda se ovakve stvari događaju.

Mi nismo niti suci nikome, niti porota, i sačuvaj Bože, nismo niti krvnici, već je ovo naše današnje okupljanje u službi mira, kako nam i evanđelje govori:
"Blago mirotvorcima, oni će se zvati sinovima Božjim.
Današnje biblijsko čitanje koje smo čuli nam opisuje Tobijinog oca, koji je svim svojim srcem bio u službi mira i koji je itekako znao što je to milosrđe, lako su mu uzeli sve što je god imao i iako su mu prijetili da će ga ubiti on je i dalje pokapao one koji su bili ubijeni i za koje nikome drugome nije bilo stalo.  
Za Tobijinog oca djelo milosrđa je bilo važnije od bilo kakvog zakona i od bilo kakve naredbe, pa makar bila riječ o samom kralju. Tako i u našim životima milosrđe, odnosno da smo spremi učiniti ispravnu stvar mora biti iznad svakog ljudskog zakona i iznad svake ideologije. Jer ideologije i svjetonazori dolaze i prolaze, dok milosrđe i ostale kreposti imaju trajnu vrijednost, odnosno vi ih možete učiniti bilo kojem čovjeku u bilo kojem vremenu i uvijek ćete naići na zahvalu ljudi koji nose mir u svojim srcima.
Pa budimo i mi u našim životima glasnici tog Kristovog mira.
A sada ćemo uputiti molitve Svemogućem Bogu za našu braću koja počivaju na ovom mjestu prekoračila vrata smrti, poslušaj zazive svojih vjernih.
Potom je vlč. Marinko Prstec  predvodio molitvu, a nakon toga su prisutni zajedno s članovima zbora župe otpjevali pjesmu Bože čuvaj Hrvatsku.

Ekshumaciju grobišta Sep Gornji Hrašćan
U druženju za goste predstavile su se udruge i iznijeli planovi rada, a o istraživanju grobišta i stratišta u Međimurskoj županiji prisutne je izvijestio Josip Kolarić, predsjednik Društva za obilježavanje grobišta žrtava komunizma, koji je do 2000 godine bio voditelj Istraživačkog središta Čakovec Saborske komisije za utvrđivanja ratnih i poratnih žrtava. Kako je 2000 godine Komisija prestala s radom, voditelji istraživačkih središta susjednih dviju županija 20 rujna 2000. godine osnovali su Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, a kasnije je formirano i Povjerenstvo za Republiku Sloveniju, koje vodi Dragutin Šafarić iz Velenja, urednik Pietete  (http://www.safaric-safaric.si/pieteta_CRO.html) i podružnicu u Virovitici. Josip Kolarić govorio je i Ekshumaciju grobišta Sep u Gornjem Hrašćanu kao i o nastojanjima koja se vode kako bi se posmrtni ostaci dostojno pokopali. Napomenuo je da je na području Međimurja nekoliko masovnih grobnica, a spomen križem su obilježene Štigova, Sep Gornje Hrašćan, Ksajpa Šenkovec, Leš Kotoriba. Zalaganjem i upornošću Barbare Turk postavljeno je zajedničko spomen obilježje hrvatskim braniteljima i žrtvama partizansko-komunističkih progona župe Vratišinec, postavljeno je 2008. godine, a sada je pred nama izgradnja grobnice za ukop posmrtnih ostataka grobišta Sep Gornji Hrašćan. Josip Kolarić pokazao je prisutnima prstene koji su se pronašli u ekshumiranom dijelu nasipa, a pozvao je i na komemoraciju koja će se održati drugu subotu mjeseca srpnja u Šenkovcu, na grobištu Ksajpa. O aktivnostima Građanske inicijative "Krug za trg" govorila je Maja Runje, iz Zagreba, a prisutne je pozdravila i Zdravka Bušić, sestra Zvonka Bušića. Tu su bili i Anđelka i Ante Beljo, ravnatelj Hrvatskog informativnog centra, a prisutne je pozdravio i Željko Tomašević, član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva. Pljeskom su prisutni pozdravili najstariju sudionicu susreta Anku Rukavina (96) koja se nakon 55 godina vratila iz Argentine i prvi puta posjetila Međimurje. Prema riječima Maje Runje gospođa Rukavina posebno se veselila i nenadanom susretu s članovima obitelji svoje na strašan način u Glini ubijene prijateljice dr. Katarine Vojvoda. Sudionike druženja pozdravio je Ivica Dijaneš predsjednik Udruge Hrvatski domobran Varaždinske Toplice, a o aktivnostima udruge Hrvatski domobran Čakovec govorio je Nikola Grahovec, predsjednik udruge HD Čakovec. Lanjske godine su motoristi za Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini odveli šest kamena koji označuju grobišta Međimurja, a ista će biti ugrađena u spomen zid, zajedno s ostalim grobištima i stratištima. O planovima je govorio Mario Mustač, predsjednik Moto kluba Veterani Čakovec, a u svom izlaganju je istaknuo da rade na očuvanju uspomene na Domovinske rat i posjećuju grobišta i stratišta žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, bili su na Bleiburgu i ostalim susretima.  O istraživanjima i prikupljanju podataka o žrtvama Kotoribe i grobišta Leš govorio je Zlatko Pišepek, a iskustvo o prikupljanju podataka o životnom putu oca Ivana Siladi koji je „nestao“ 1955. godine kao jedan od poznatijih, uglednijih i značajnijih tesarskih obrtnika Kotoribe govorila je Dragica Markan rođena Siladi. Prisutnima je ispričala i o saslušanjima od udbaša 1960. godine.

Zapisao Franjo Talan nakon povratka s komemoracije u Kotoribi