IVAN JOHN PRCELA - PEDESETA OBLJETNICA MOJEGA ŽIVOTNOGA DJELA

Subota, 26 Lipanj 2010

Dovršeno u Clevelandu na Svetkovinu Uzašašća Kristova 2010. i održano u Makarskoj 25. lipnja 2010.       Hrvati i Hrvatice ovoga dičnoga skupa, Usred 50. godišnjice postavljanja temelja mojemu životnome djelu OPERATION SLAUGHTERHOUSE-HRVATSKI HOLOKAUST posebnim zadovoljstvom pozdravljam dr. Ivu Duževića, Ivana Lučića i sve Vas okupljene na ovoj Javnoj tribini u uvijek mi dragoj Makarskoj. Školske godine 1944-1945 upravo ovdje na Visokoj franjevačkoj bogosloviji u listopadu 1944., ulaskom jugo-partizana u Makarsku, doživio sam najtužniji dan svojega života. Partizansko “oslobođenje” i uspostavljanje hrvatožderne Jugoslavije odmah su urodili mučeničkom smrću fra Dominika Šulente, don Nike Delića i drugih Makarskih mučenika. Njima će se kasnije u punome zamahu POTHVATA KLAONICA od 1945. godine pridružiti i drugi članovi Visoke franjevačke bogoslovije. Ti su: učeni profesor Bonaventura Radonić i svećenički kandidati fra Zdravko Simić, fra Rudolf Vučić, fra Augustin Glavaš i fra Josip Erceg. Tada se kriva vijest proširila, da sam i ja u nedjelju 10. lipnja 1945. bio ubijen od krvoločnih jugo-partizana. Međutim, na taj dan je započelo moje dvotjedno skrivanje u Kapucinskome samostanu na Monte San Giusto u Trstu, dok su fratri u svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske održavali pogrebne obrede za ubijenoga fra R. Vučića i za mene živućega, ondašnjeg fra Matu Prcelu. Tek spomenuta moja gorka iskustva i poratni pokolji po Istri, osobito oni u Bazovici kod Trsta, blizu kojih kao vojnik JA bas tada sam bio, meni su duboko u srce usadili štovanje Predbleiburških, Bleiburških, Mariborskih, Makarskih, Splitskih i mnogobrojnih legija drugih hrvatskih mučenika. O Mariborskim pokoljima iz prve ruke sam doznao 3. rujna 1945. u talijanskome gradu Bologni od fra Vendelina Vasilja. Fra Vendelin je malo kasnije za dr. K. Draganovića u Rimu vlastoručno opisao sve ono sto je on, skrivajući se kod franjevaca u Mariboru, puna ČETIRI mjeseca pomno pratio. To njegovo svjedočenje 4. svibnja 1946. je bilo objavljeno u dnevniku “Chicago Tribune.” Dr. Ante Čuvalo taj je značajan članak prošle godine objavio na internetskom portalu Hrvatskog svjetskog kongresa. Potpuno isti detalji kao Dok. LI nalaze se i u mojemu životnome djelu. Iskaz fra V. Vasilja, Dok. LV u HH iz pera hrvatskog časnika-pitomca Lovre Jurja Globana, iskazi preživjelih hrvatskih žrtava i nekih partizana nepobitno nam govore, da su nekoliko kilometara dugi protutenkovski rovovi oko Maribora najmasovnije grobište poubijanih hrvatskih branitelja.  Oni su po nalogu hrvatoždera Tita i pod njegovim budnim okom svojim smrtnim ostacima te rovove napunili DA JUGOSLAVIJA MOŽE ŽIVJETI i da se krvavi maršal može kanibalski iživljavati. Bas je u ovome mjesecu ravnih PEDESET godina da su hrvatskim Bleiburško-Mariborskim mučenicima, na zaprepaštenje jugoslavenskog ambasadora u Washingtonu i konzula u Pittsburghu, odane dužne počasti u Američkome kongresu i to je nadugo zabilježeno cak i u CONGRESSIONAL RECORDU od 2. lipnja 1960. Zahvaljujući mojemu neumornome zauzimanju, i u kasnijim godinama u mjesecu svibnju te su počasti obnavljane. Na proslavi 20. godišnjice Jugokomunističke Revolucije u Uzicama sam je Tito protiv tih priznanja nervozno grmio i nas organizatore takvih pothvata nazvao “ustaškim zločincima.”Titovo bulažnjenje iz Srbije i rovarenje njegovih brojnih agenata mene su nadahnjivale još većim zarom pa sam vjernost prema svome poklanome narastaju javno ispovijedao svojim govorima, pismima, brošurama, knjigama i mnoštvom članaka. U tuđini sam primao priznanja cak i od najviših političkih tijela, dočim Hrvatski Sabor i Sabornici moje ljubljene Hrvatske kao zaliveni šute o POLUSTOLJETNIM mojim akcijama. Najgore je to, sto oni Tita, najvećega krvnika hrvatskog naroda u zvijezde kuju, njegov hrvatožderni antifašizam promiču, spomenike mu podižu i njih brižno čuvaju. Naši moćnici u Zagrebu ignoriraju i niz mojih zapaženih i objavljenih predavanja koja sam u našemu glavnome gradu održao od 2003. pa sve do pred nekoliko dana i ove 2010. godine. Teme su mi bile: “Neizmjernost Hrvatskog holokausta,” “NDH žrtva onda i danas,” “Moje životno djelo HRVATSKI HOLOKAUST,” “Predbleiburški pokolji hrvatskog naroda,” i pred nekoliko dana “Svećenici u knjizi HRVATSKI HOLOKAUST.” Naši politički moćnici ignoriraju i povijesno istraživanje dr. Zorana Božića, iako on neoborivim dokumentima doprinosi utvrđivanju zapovjednog lanca i sastava izvršitelja pokolja JEDNE ŠESTINE cjelokupnog hrvatskog stanovništva u svibnju i lipnju 1945. godine. Božićeva studija potvrđuje solidnu dokumentaciju HH o Mariborskim, Kočevskim, Celjskim, Maceljskim, Šošičkim, Varaždinskim, Bjelovarskim, Zagrebačkim, Sisačkim, Požeškim, Osječkim, Kovinskim i dugome nizu drugih poratnih pokolja hrvatskog naroda. Božićeva analiza potvrđuje i strahote mnogih “marševa smrti” koji su u mojoj knjizi opisani.  Njegov detaljan članak potvrđuje i moju procjenu od 600.000 poratnih hrvatskih žrtava. Iznad svega, dr. Božić potvrđuje istinitost tvrdnji HH, da je Zagreb s okolicom u drugoj polovici godine 1945. postao golemo groblje poubijanog hrvatskog stanovništva. Po SAD-u i Kanadi cesto sam promicao svoje životno djelo. U vezi njega u Zagrebu sam, zahvaljujući moralnoj podršci dr. Zvonimira Šeparovića, od 2003. do pred nekoliko dana održao pet dokumentarno obrađenih predavanja. Hvala dr. Ivi Duževiću i gosp. Ivanu Lučiću, evo danas na ovoj Javnoj tribini pred Vas iznosim najbitnije činjenice polustoljetnog rada na promicanju mojega životnoga djela. Ova tema u mojem srcu je sazrijevala punih sedam desetljeća. U ovome velikome pothvatu, koji pred pedesetak godina dr. Josip Bombelles nazva pravim pokretom, imao sam također mnogo, mnogo gorkih dana. Najgorči dani bili su mi oni u svibnju godine 1970., kada sam na 25. godišnjici Bleiburške tragedije u Clevelandu sa samoga vrha Odbora za istraživanje Bleiburške tragedije dobio nalog da SMJESTA ZAUSTAVIM TISKANJE KNJIGE JER ONA VRIJEDJA ZAPADNE SAVEZNIKE! Ta zapovijed Rudolpha Ericha prouzrokovana je bila jednim pismom ing. Karla Mirtha koje je on pisao 2. svibnja 1970. i to uputio ing. Josipu V. Bosiljeviću. U pismu se tereti J. I. Prcelu da se on “nekritički laća posla za koji nije dorastao” i on “nema prava da na neodgovoran nacin kompromitira i upropasti dokumente (o Bleiburgu).” Mirth Prcelino pisanje smatra “neodgovornom i kontraproduktivnom propagandom” i od njega zahtjeva “neka ne objavljuje dokumente kojima on nije autor.” U tome pismu  iz manuskripta knjige OPERATION SLAUGHTERHOUSE na engleskom je citirano osam redaka, kojima je Mirth ostao zaprepašten! To zaprepaštenje potaklo je R. Ericha da mi dadne gore istaknuti nalog.  Međutim, mene je sam Bog tolikom odvažnošću nadahnuo, da sam  pred još dva Ivana (Džeba i Čorić) pred osnovnom školom hrvatske crkve Sv. Pavla Erichu na licu mjesta OTKAZAO POSLUŠNOST. Osim toga, na sebe sam preuzeo svu odgovornost za sadržaj knjige pa je ona nekoliko tjedana poslije te autoritativne zapovijedi ugledala svijetlo dana. Knjiga je još i danas aktualna i u domovinskome izdanju ona još živi kao HRVATSKI HOLOKAUST. Već sredinom prošloga mjeseca posredstvom Mirka Bilića u Njemačkoj poslao sam dr. Duževiću i gosp. Ivanu Lučiću po jednu kopiju Mirthova pisma, da vide istinitost mojega predavanja. Isti dokument sam poslao i nekim hrvatskim povjesničarima i pošiljku popratio svojim komentarom o “Meštrović-Mirth-Bosiljevićevoj kuhinji” protiv mojemu životnome djelu. Čitav manuskript spomenute knjige bio je u rukama dr. Mate Meštrovića, jer sam očekivao da će mi on kao sveučilišni profesor pomoći svojim profesionalnim savjetima. Umjesto tih savjeta, stiglo mi je u ruke Mirthovo pismo rušilačke naravi. Šaljući to pismo jednome dobro poznatom hrvatskom povjesničaru gore u Zagrebu, u svojemu popratnom komentaru sam naglasio, da taj dokument ne šaljem dr. Draženu Živiću, premda je on bio moj suurednik knjige HRVATSKI HOLOKAUST, koja je u Zagrebu izišla godine 2001. U pitanju Bleiburške tragedije dr. Zivic se danas više slaže s dr. M. Meštrovićem nego sa mnom. Ovo se može ustvrditi i o nekim drugim našim povjesničarima, osobito o onima koji na simpozijima i u pisanju knjiga usko surađuju s Meštrovićem. Njih ne smeta, što on iskaze preživjelih očevidaca u HH smatra “rekla-kazala” dokumentima i što on, kao i Milovan Đilas, svodi broj Bleiburško-Mariborskih žrtava na DVADESET do TRIDESET TISUĆA! Ne smeta ih ni to, što Meštrović desetljećima ističe, da je dr. Ante Pavelić VEĆI KRIVAC za Bleiburšku tragediju nego čak Josip Broz Tito i Englezi! Kad su mi, susretljivošću dr. Josipa Bombellesa, pred pola stoljeća u ruke dospjele kopije iskaza o poratnim “marševima smrti” i ubijalištima mojega naraštaja, svoju sam magistralnu diplomu stavio na službu našega mučeničkog hrvatskog naroda.  Svom dinamičnošću sam se dao na prevađanje na engleski tih uvelike važnih dokumenata te sam preko novina i preko Senatora i Zastupnika u Kongresu počeo ovu uzvišenu stvar promicati u američkoj javnosti.  Iako sam, prema riječima K. Mirtha, NEDORASTAO I NEPOZVAN za tako veliki pothvat, molitvom u srcu i na usnama i perom u neumornoj ruci od onda pa sve do ovoga časa svim zarom promičem slavu mnogih legija naših velikih mučenika. Ustupkom dokumenata iz svoje pismohrane, Draganović mi je najviše pomogao da knjiga OPERATION SLAUGHTERHOUSE bude postavljena na čvrste temelje odmah u početku 60-tih godina prošloga stoljeća. Draganovićevi dokumenti i neki iz moje vlastite pismohrane, koje sam ja osobno na Studia Croatica u Buenos Aires postom slao i jednom neke od njih u clevelandskoj zračnoj luci Ivanu Rojnici Čak i osobno uručio, mnogo su doprinijeli dokumentarnosti knjige LA TRAGEDIA DE BLEIBURG, koja bi objelodanjena na koncu godine 1963. U gore citiranom pismu K. Mirtha ni spomena nema o tim činjenicama! Moje životno djelo OPERATION SLAUGHTERHOUSE, radi mnogih poteškoća unutar i izvan Odbora za istraživanje Bleiburške tragedije, opisanih u knjizi HH, izišla je tek godine 1970., ali golemi dio njezina sadržaja već je godinama prije na engleski jezik preveden bio. Ovo je i sam prof. Vinko Nikolić sredinom šezdesetih godina u mojemu stanu svojim očima vidio. Zato je za mene neobična novost bila PRVI PUT u knjizi LA TRAGEDIA DE BLEIBURG citati, da postoje TRI Odbora za istraživanje BleiburŠke tragedije – u Rimu, Buenos Airesu i Clevelandu, premda je već pune tri godine po hrvatskim novinama bio poznat samo Odbor u Clevelandu.  U svijetlu ovih činjenica, tvrdnja pisaca oko Studia Croatica, da je njihova knjiga majka svih drugih knjiga o Bleiburškoj tragediji, POTPUNO JE NEISTINITA! Uostalom, hrvatska javnost znade, da je prvi dio dugoga svjedočanstva satnika Josipa Hećimovića bio objelodanjen u mojemu prijevodu već godine 1961. Čitava Hećimovićeva knjiga, isto u mojemu prijevodu i naslovljena IN TITO’S DEATH MARCHES AND EXTERMINATION CAMPS, izišla je u nakladi Carlton Pressa u New Yorku u ljetu 1962. godine – godinu i pol dana prije nego je revija Studia Croatica objavila svoju knjigu! Koncem 2001. godine, Zvonimir Despot ovo iznašanje činjenica o postanku i razvitku mojega životnoga djela u “Večernjem listu” je nazvao emigrantskim prepucavanjem. Međutim, istina ovako stoji – ja se nisam bavio prepucavanjem ni kad sam odavle iz Makarske bio mobiliziran u JA i kad sam u njoj protiv svoje volje pod konac Drugoga svjetskog rata služio. Od kada sam godine 1957. stupio u redove Ujedinjenih Američkih Hrvata pa sve do danas IZ DNA SVOJE DUšE MRZIO SAM I MRZIM EMIGRANTSKO PREPUCAVANJE. Međutim, kao hrvatski pisac i intelektualac od sebe sam sve velikodušno, neprekidno i požrtvovno davao, da u svjetsku i hrvatsku javnost prodre povijesna istina o mojemu POKLANOME NARAŠTAJU. Među Draganovićevim dokumentima ne nalazimo “Povlačenje HV prema Austriji” iz pera generala-viteza Vjekoslava Luburića, jer on ga je napisao isključivo za Odbor za istraživanje Bleiburške tragedije, kojemu sam od osnutka 1960. ja uvijek bio na čelu.  Tu sam analizu generala Luburića, skupa s drugim dokumentima, poslao na Studia Croatica. Oni su je izostavili, dočim dr. Guldescu i ja smo čvrsto vjerovali, da bez tih najsjajnije napisanih stranica o svršetku Hrvatske Vojske i NDH dokumentacija o Bleiburškoj tragediji ostaje bez solidnih temelja.  Ing. Mirth u svojemu pismu od 2. svibnja 1970. rezonira skroz drukčije pa on preporučuje da se knjiga LA TRAGEDIA DE BLEIBURG prevede na engleski i zahtjeva da se poduzmu svi mogući koraci da se zaustavi tiskanje mojega životnog djela.  Uz pomoć Božju, ja sam SAM SAMCAT tu rabotu svojom neposlušnošću R. Erichu UCINKOVITO zaustavio. Ni u knjizi na španjolskom ni u mojoj u dva izdanja na engleskom i  tri izdanja na hrvatskom nema nikakve dokumentacije o jugo-partizanskome logoru smrti u Jasenovcu kao sto nema ni rijeci o groblju Lovrinac kod Splita, NAJORGANIZIRANIJEMU UBIJALISTU na teritoriju R. Hrvatske.  Ja sam na svojim nastupima u Zagrebu ipak isticao ta preužasna stratišta. Njih se mora otkopati i forenzički njihov sadržaj proučiti, da se jasno i glasno tim i drugim ubijalištima dokaze, kako je prokleti jugo-partizanski antifašizam požderao velike mase Hrvata i Hrvatica. Masa objavljenih dokumenata, uključivši i one unutar knjige HH, nepobitno nam govore o dugome nizu poratnih pokolja u JEDANAEST zagrebačkih bolnica, u logorima smrti grada Zagreba i u njegovoj okolici.   Nigdje ipak ni spomena nema, osim u knjizi HH, o Sesvetskom masovnom ubijalištu, iako Sesvetska duga i gusta suma, upravo onako kako to Kruno Vučičević zorno i detaljno opisuje, krije jedno od najmasovnijih stratišta zagrebačke okolice. Hrvatskim moćnicima lako bi bilo tu i druge zagrebačke masovne grobnice otkopati, ali njih malo ili nimalo brigaju ti mnogobrojni hrvatski mučenici jer im je vise stalo do veličanja Hrvatoždera Maršala! Za sirenje povijesne istine o Bleiburškoj tragediji mojim nezaustavljivim žarom, koncem prošloga stoljeća za suurednika na knjizi HH sam si uzeo vrlo mladoga dr. Dražena Živića, ali pri drugome hrvatskome izdanju istoga djela on i ja smo se POTPUNO RAZIŠLI. Upravo zato, kao 88-godišnjak danas, U IME BOŽIJE I MNOGIH LEGIJA naših mučenika, apeliram na mlade Hrvate i Hrvatice od pera da u svojim istraživanjima nikada ne zaborave na moj POKLANI hrvatski narastaj jer je moj narastaj na Oltar Hrvatske dao ŠEST STOTINA TISUĆA velikih mučenika. Njih apsolutno nikada ne smijemo zaboraviti. NJIHOVA MUČENICKA KRV SJEME JE NOVIH BRANITELJA VJEČNE HRVATSKE. U to ime, neka je vječna slava njima i svim drugim poubijanim i poginulim hrvatskim braniteljima! J. Ivan Prcela Urednik-autor djela OPERATION SLAUGHTERHOUSE i HRVATSKOG HOLOKAUSTA

Zadnja Promjena ( Nedjelja, 27 Lipanj 2010 )

 

« Prethodna		Sljedeća »