Peti hrvatski žrtvoslovni kongres – održan od 18.-20. lipnja 2010.

Potresno svjedočenje o žrtvama žitelja Voćina poubijanih od svojih susjeda

U petak, 18. lipnja 2010. godine, u Kristalnoj dvorani zagrebačkog hotela Westin, s početkom u 16 sati započeo je Peti hrvatski žrtvoslovni kongres na kojem je u dva dana sudjelovalo stotinjak sudionika iz Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Amerike, Kanade, Bugarske, Novog Zelanda, jedan od pokrovitelja kongresa iz Australije, a u završnom dijelu kongresa održanom u Voćinu, u nedjelju 20. lipnja odana je počast žrtvama Voćina i okolnih naselja poubijanim od susjeda Srba i četničkih formacija pristiglih iz Srbije 1991. godine. Sam Kongres započeo je hrvatskom himnom i odavanjem počasti žrtvama, a u uvodnom dijelu prof. dr. Zvonimir Šeparović govorio je na temu „Žrtva znak vremena“, uz dvadeset i pet godina žrtvoslovlja u Hrvatskoj.
Na temu „Je li nam potrebno svehrvatsko grobište i gdje?, govorio je biskup Gospićko senjski Mile Bogović, a isti dan obrađene su i teme, Josip Kolanović: Svaka žrtva ima svoje ime. Tomislav Jonjić govorio je o Političkim progonima u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata, Hrvoje Kačić govorio je o Petru Perici, svećeniku i glazbeniku ubijenom na Daksi od partizana. Ivan John Prcela iz Ohio, SAD, govorio je o svećenicima u knjizi Hrvatski holokaust i ulozi Krunoslava Draganovića na prikupljanju iskaza i osobnih svjedočanstava. Damir Borovčak govorio je o Gvozdanskom kao svjetskom uzoru hrvatskog velejunaštva, a Mile Pešorda o problemu čovjekova bitka u njegovoj dimenziji žrtve. Na temu Hrvati Islamske vjere u povijesti Hrvatske govorio je Mirsad Bakšić, a o osobama s invaliditetom u mirovinskom osiguranju Hrvatske govorila je Nevenka Bagarić, dok je temu pod naslovom Obriši suze Hrvatska obradio Ivo Rendić Miočević. Prvog dana veliku pozornost prisutnih privukla su izlaganja slovenskih znanstvenika Jože Dežmana i prof. dr. Mitje Ferenca o grobištima Slovenije, a jedna od tema izlaganja bila je „Kad žrtve progovore, živi zamuknu. Zločin u Hudoj jami“. Ta tema bila je posebno dirljiva, kao i izlaganje o samom grobištu-rudniku u kojem je, samo u otvorenom vodoravnom rovu poratna partizansko-komunistička vlast pogubila više stotina ljudi, pronađeno je više stotina mumificiranih leševa, a da bi se došlo do leševa žrtava trebalo je probiti sedam pregrada kojima je zatvoren rov. U rudniku je u međuvremenu otvoren jedan gornji dio jednog vertikalnog, okomitog rova u kojem se na prvih nekoliko metara pronađeno stotinjak leševi žrtava, od kojih je oko deset posto pripada ženama i djeci. U rudniku se pretpostavlja da je oko 2500 žrtava, a ostali brojni rudnici su još za istražiti.

O žrtvama Sjeverne Hrvatske

U subotu je Kongres radio u nekoliko dvorana, Zrinjevac, Maksimir i Tuškanac, a u Kristalnoj dvorani prvo predavanje održano don Anto Baković koji je govorio o ubijenim svećenicima, časnim sestrama i bogoslovima, kao i o progonima Crkve. U istoj dvorani Franjo Talan je prisutne izvijestio o grobištima Sjeverne Hrvatske, Varaždinske i Međimurske županije gdje je istaknuto da je na ovom području, prema izjavama svjedoka, evidentirano u šezdesetak grobišta i stotinjak jama više tisuća žrtava. Kako u dvorani nije radio projektor prezentacija grobišta, spomen obilježja kao i fotografije s odražen ekshumacije žrtava grobišta Sep Gornji Hrašćan prikazane su na prijenosnom računalo što je mogla vidjeti tek manja grupa prisutnih. Kao najveće grobište spominje se Dravska šuma Varaždin, ujedno najveće grobište Varaždinske biskupije, a na području Međimurja zabilježena je 5 lokacija, na području Ivanca i okolice 6 lokacija. Istočni dio Varaždinske županije. Ludbreg i okolica 17 lokacija koliko ih je i na varaždinskom području dok je na južnom dijelu, koje pokrivaju gradovi Novi Marof i Varaždinske Toplice i općine Breznica, Breznički Hum, Ljubešćica i Visoko registrirano 16 lokacija. Autor je zahvalio prof. Šeparoviću na brizi s kojom okuplja ljude s raznih područja kako bi prikazali stradanju u ratnom i poratnom razdoblju, kao i žrtve mirnog razdoblja, stradale u prometu i sportu, kao i u ostalim područjima ljudskog stvaranja. Posebno toplo zahvalio je don Anti Bakoviću koji  s toliko ljubavi i poštovanja vodi istraživanja o stradanju Katoličke crkve, a zahvalio mu je i za sudjelovanje na obilježavanju 50-te obljetnice stradanja sudionika križnog puta na grobištu Pancerica u Virje Otoku, 1995. godine, kao i za podršku kod izgradnje spomen kapele hrvatskog blaženika, kardinala Alojzija Stepinca na već spomenutom stratištu. Autor je progovorio i o radu Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, koje je osnovano 20. rujna 2000. godine, a koje je trebalo raditi do podizanja spomen križa na najvećem grobištu Varaždinske biskupije, odnosno do ponovnog formiranja Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih  stradanja ili do osnivanja nekog tijela ili ustanove, od Vlade ili Sabora, koje će nastaviti daljnji rad na prikupljanju podataka o žrtvama i grobištima. Kako se to do sada nije dogodilo rad Društva se nastavlja, a u proteklom razdoblju postavljeno je desetak spomen križeva kod kojih se redovito održavaju komemoracije pa se tako svi koji mogu pozivaju na spomen sjećanje na žrtve grobišta Kotoribe koje će se održati na Dan državnosti u petak 25. lipnja s počekom u 18 sati.

Društvo uspješno surađuje s brojnim udrugama od HDPZ-a i Hrvatskog domobrana do Društva za ureditev zamolčanih grobov iz Slovenije, a svojedobno smo surađivali i s Komisijom  Vlade Slovenije za prikrita grobišča. Suradnja je uspostavljena i s udrugom Daksa iz Dubrovnika pa je tako gospodin Dragutin Šafarić i izaslanstvo Društva otišao na ukop posmrtnih ostataka na otok Daksu, a u spomen na sjećanje žrtava bjelovarskog područja redovito smo i tamo nazočni kao i kod prijatelja u Varaždinskim Toplicama.

Treći dan Petog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa bio je u Voćinu

Iako je za sudionike Kongresa put za Voćin i Četekovec bio organiziran autobus odlučio sam, jer bi se u nedjelju kasno vraćao za Varaždin, otići na odavanje počasti žrtvama Voćina iz mjesta stanovanja. Tako sam u nedjelju ujutro, nešto iza šesta sati krenuo, u pratnji sina Blaža kojem sam povjerio fotografiranje, iz rodnog Križovljana, općina Cestica za Voćin na završni dio Kongresa. Otprilike za 1 sat stigosmo do Koprivnice gdje nas je pričekao kolega Zlatko Pišpek iz Kotoribe te dalje idemo svi zajedno, Blaž, Zlatko i ja. Putem razgovaramo o mjestima kroz koja treba proći. Oko devet sat već smo prošli 150 kilometara te je vrijeme za jutarnju kavu, zaustavljamo se na benzinskoj postaji mislim da je bila u naselju Cabuna.

Programom je predviđeno posjet naselju Četekovci gdje bi se prema rasporedu u 10 sati trebali položiti vijenci na grobu žrtava četničkog terora koje su pobunjeni Srbi poubijali 1991. godine. Zanima me gdje je autobus sa sudionicima Petog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa koji su ujutro krenuo iz Zagreba. Gospođa Jadranka Lučić, tajnica Hrvatskog žrtvoslovnog društva me izvještava da autobus vozi prema Četekovcima, a pošto su napustili Viroviticu znači da su iza nas otprilike 20-25 kilometara. Zlatko proučava kartu i zaključuje da do Četekovaca imamo još oko trideset kilometara te nastavljamo put.